Iskustvo Evropske unije na ujedinjavanju nacionalnih tržišta struje i plina

Evropska unija je 2009. godine bila suočena sa efektima ekonomske i finansijske krize koji su imali direktan uticaj na cijene nafte, a samim tim i plina i električne energije. Ona je također doživjela i tzv. plinsku krizu, odnosno kratkotrajnu obustavu opskrbe plinom usljed energetskog spora između Rusije i Ukrajine. To su bile samo neke od okolnosti koje su pokazale važnost integriranja evropskih energetskih tržišta, ulaganja u tehnologiju i alternativne izvore energije, kao i potrebu osiguranja pouzdane energetske ponude i regionalne saradnje

Energetsku politiku Evropske unije, s jedne strane, treba posmatrati sa stanovišta nekih od bazičnih karakteristika Unije, kao što su unutrašnje tržište i kompetitivna tržišna ekonomija. Istovremeno, pravna regulativa EU propisuje niz drugih važnih ciljeva, između ostalog i održivost – ekonomsku i energetsku. Energetsku politiku EU treba takođe posmatrati i sa stanovišta država članica, koje su često nesklone da se odreknu većine nadležnosti iz ove oblasti. To se može objasniti njihovim različitim unutrašnjim faktorima, ali često i vanjskim, pa i donekle političkim. Stoga je jedan od osnovnih ciljeva samog okvira energetske politike EU da, uprkos tome, pokaže koje su to prednosti koje će ta potencijalno “zajednička “ politika da donese i na koji način će ona da unaprijedi nacionalne energetske politike.

Postizanje unutrašnjeg energetskog tržišta električne energije i plina često se spominje kao najvažniji doprinos evropske energetske politike. To tržište omogućava stabilan i predvidiv regulatorni okvir koji treba da obezbijedi svim tržišnim učesnicima jednake prilike i jednak tretman. Da bi ovo postigla, Evropska komisija je 2007. godine predložila niz mjera koje, između ostalog, podrazumijevaju razdvajanje proizvodnje i opskrbe od mreža transmisije, osnivanje agencije za saradnju nacionalnih energetskih regulatora, poboljšanje tržišne transparentnosti i uvećanje solidarnosti među državama članicama. 

Dok traje proces formiranja panevropskog energetskog tržišta, države članice slobodno nastavljaju da provode nacionalne politike u skladu sa vlastitim tržišnim okolnostima. No, važno je da mjere država članica ni u kom pogledu ne narušavaju niti usporavaju nastanak panevropskog tržišta ili umanjuju njegove potencijalne pozitivne efekte.

Kako bi doprinijele formiranju zajedničkog tržišta, države članice treba prije svega da promoviraju politike energetske štednje i energetske efikasnosti, ulažući pritom u unapređenje strujne mreže i mjeriteljskog sistema kako bi potrošači bili svjesni koliko zapravo energije troše. One također trebaju razviti nove tehnologije u cilju smanjenja troškova eksploatacije ili proizvodnje energije, a da pritom imaju u vidu zaštitu životne sredine.

Godine 2009. napravljen je korak dalje ka formiranju unutrašnjeg tržišta plina i električne energije. Usvojen je tzv. “treći paket” koji značajno ojačava regulatorni okvir potreban da bi tržište bilo potpuno djelotvorno, a sve u cilju postizanja najnižih cijena energenata, bolje energetske sigurnosti i održivosti.

Evropska komisija je dosljedno radila na provođenju ovog paketa, te je pokrenula postupke pred Evropskim sudom pravde protiv više država članica zbog neispunjavanja dogovorenih ciljeva. Paket predviđa i ustanove “regulatora” čiji je zadatak da nadgledaju provođenje pravila koja se tiču struje i plina na nacionalnim nivoima, te izricanje kazne. Njihova uloga je, stoga, promocija kompetitivnog, sigurnog i ekološki održivog unutrašnjeg tržišta struje i plina u EU.

U 2009. godini desio se i prvi slučaj formiranja prekograničnog transmisionog operatera u oblasti električne energije između Njemačke i Holandije.

Sve više pažnje se također poklanja pravima potrošača, tako da je jedna od mjera koja bi trebala postati standard u EU i uvođenje jedinstvenog računa za plin i struju, pored već spomenutog mjeriteljskog sistema. Ovo je jedan od pozitivnih primjera aktivnog uključivanja građana u samo unutrašnje tržište koje bi moglo da poveća energetsku efikasnost, ali i tržišnu transparentnost.

Trenutni zadatak koji stoji pred EU je osiguranje postojanih investicija u energetski sektor u uslovima ekonomske krize, a uzimajući u obzir izazove klimatskih promjena i nepouzdanu energetsku ponudu. EU je stoga nedavno odlučila da finansira projekte energetske infrastrukture, u vidu podrške plinskim i strujnim mrežama u iznosu od 2,4 milijarde eura.